Stanko

Kao vrlo mirno i povučeno dijete uvijek sam sanjao da ću biti doktor, programer ili pravnik. Uvijek sam čitao stripove, razne knjige, stalno sam igrao igrice i nisam nikad shvaćao djecu koja su po cijele dane vani na livadi i igraju nogomet i onda dođu doma i opet igraju nešto s loptom i onda su u kazni jer su nešto razbili po kući. Mama me uvijek tjerala van, ali stripovi i video igre bile su mi prioritet. Nikad nisam imao gips, nikad nisam bio na šivanju glave jer nisam nikad pao sa kreveta ili stolice. I onda sam se probudio i shvatio da je to samo san i da sam ustvari ja dijete koje nikad nije imalo mira, dijete koje je skakalo, igralo nogomet na livadici iza kuće, gradio kućice, dolazio doma prljav od pijeska i blata, krvavih koljena i laktova, dijete koje se kod onog barbe koji gipsa na Kantridi osjećalo kao doma jer je vrlo često tamo dolazilo. I taj dan kad sam se probudio, shvatio sam da nikada ne želim odrasti i da želim biti jedan od onih koji potiče djecu na skakanje, vikanje i sve ono ostalo što čini djecu djecom. Želio sam zvanje s kojim neću zaboraviti kako je biti dijete, zvanje u kojem nema glume i fige u džepu i zvanje u kojem ću moći biti ono što jesam, a djeca ne prihvaćaju ništa drugo. I kao što znate djetetu je najljepše s djecom, tako da sam se po mom skromnom sudu poprilično dobro snašao u vrtiću u ulozi Stanka. Kao što se da zaključiti, volim svoj posao u kojem prakticiram samo mirne i tihe igre, bez pjevanja, skakanja i svakodnevnog glupiranja.

Najveći čovjek uvijek ostaje dijete.” Goethe